daleka su duboka mora u nama
o srčane obale udaraju talasi samoće
na hladnim se vetrovima njišemo
suvi su naši pogledi u tami
zimsko nas nebo posmatra
hodamo nemim ulicama noći
u nama ledeni bregovi plove
pričaš mi o snegovima koji su tvoje gradili
pričam ti o brodovima koje su moji potopili

u glasu su nam zarobljeni snovi nedosanjani
u grlu nam se guše reči nedovršene
neostvareni zagrljaji plaču između nas

u kasno svitanje rastaju se naši strahovi
među senkama spava tanani sudar usana
u novom jutru ostaju isti sami svetovi
tvoj
i
moj

Nevrijeme
olujni vjetar puše
more bjesni
more se pjeni.
Udaraju snažno valovi od obalu
privezani brodovi lijevo desno se ljuljaju
jedno od drugoga udaraju.
More se ne smiruje
olujni vjetar ne prestaje
jedino nam nada ostaje
da sutra sve će biti
drugačije,mirnije.
Spokojnije.

Jutro je svanulo
jaki vjetar mi je
san prekinuo.
Kroz prozor pogledam
more je nemirno i bijesno.
Naša barka se ginga
lijevo - desno.
Valovi od obalu
udaraju silovito.
Nebo su tamosivi
oblaci prekrili
sunce su sakrili.
Visoko gore
pod oblacima
galebovi lete
olujnome vjetru
oni se inate.
Dok čekam poziv tvoj
moja duša osjeća nespokoj
želim ti mirno more
imaš blagoslov moj.
U tom trenu
poziv je na mom telefonu
čujem tvoj dubok glas
govoriš da kući dolaziš
da me puno voliš
i na mene stalno misliš.

Stjepan Orlić