Submit your work, meet writers and drop the ads. Become a member
Saša D Lović Mar 2015
Noć  je. I vetar…
Iz daljine dopire sove huk. Ona je noćna ptica. Kao ja…
Oboje krećemo u lov. Noću. To je naše breme.
Ali ja lovac nisam.
Tvoj muž me lovi noćima.
Ja sam divljač.
Divljač, čiji ukus mu ne odgovara.
Kad iz sna me prene uzdah.
Uzdah tvoj.
Uzdah gladne vagine.
Za goli se život borim. Ti i on gužvate postelju.
Pripitomiću te. Ali ipak pojesti…
Tvoga muža.
I pušku.
I metke.
I noć.
Monika Nov 2015
(Na)vždy si tu stál
a jemne sa ma dotýkal.

Vtedy, keď naše prsty zostali zjednotené
v nerozpletenom zovretí...

Na deke pod stromom  
moja nežná dlaň
hladila tvoj obličaj...

Teraz však pri mojom dotyku,
dotyku nezmenenom ba predsa inom,  
odvraciaš tvár.

Strácala by som sa
v myšlienkach na teba...
Keby *** nebol čas, od času svetových odlišností
tak krutý.  

A napokon, keď sa tvoja ruka vytratí
ako posledný vánok zo zeme...
Napokon zostanú *** rozorvané objatia.
I wrote this as a sad option how relationship fades out... Hope some of you like it...
Milica Fara May 2018
Jedini Čoveče od Svemira,
Zahvaljujem Višoj Sili za to što je stvorila tebe, Čoveka, od milijardu svemirskih čestica i poslala te meni, Ženi, željnoj istraživanja misterija iz Svemira.
Zahvalna sam joj i za to što postoji Vreme, Vladar Sveta, dimenzija, nepovratno neprekidan redosled nastajanja i nestajanja i sled događaja, zbir nevremenskih trenutaka ili možda iluzija, jer je upravo Vreme doprinelo našoj veličanstvenoj fuziji.
Zahvaljujem joj i za to što mi je podarila čula; čulo vida, da vidim svaki delić tvog bića; sluh, da čujem svaku reč koju izustiš, bila to glupost ili nešto što ima smisla; čulo mirisa, da osećam tvoj miris do kraja života na Zemlji, a i onog koji sledi posle tog, čulo ukusa, da, sa na hiljade svojih mikroskopskih ćelija na jeziku, uživam u tvom umamiju i čulo dodira, da osetim tvoje prste, usne i dah na svom telu.
Takođe joj zahvaljujem i za osećanja, jer bez njih ne bi bilo ni nas; za radost, sreću, uzbuđenje, ljubomoru, požudu, strast, ljubav, brigu, strah, tugu, bes, gnev, čak i gađenje, jer sam sve to doživela i preživela sa tobom.
Verujem da su ljudi sačinjeni od zvezdane prašine, ali ti, Čoveče od Svemira, ti si Supernova.
Volim te, beskonačno i izvan toga.
////////////////
The only Man of the Universe,
I thank the Higher Power that created you, Man, of one billion cosmic particles and sent you to me, Woman, eager to explore the mysteries of the universe.
I am grateful to her for having there Time, the ruler of the world, dimension, an irreversibly uninterrupted sequence of emergence and disappearance and the sequence of events, the sum of the timeless moments or perhaps the illusions, because it is precisely Time that contributed to our magnificent fusion.
And I thank her for giving me the senses; the sense of sight, to see every part of your being; hearing, to hear every word you utter, no matter if it’s stupid or something that makes sense; sense of smell, to feel your scent till the end of life on Earth, and the one that follows after that; the sense of taste, that with thousands of microscopic cells on my tongue enjoy your umami and the sense of touch, to feel your fingers, lips and breath on his body.
Also thank her for the feelings, because without them there wouldn’t be us either; for joy, happiness, excitement, jealousy, lust, passion, love, concern, fear, sadness, anger, anger, even disgust, because I experienced it all and survived to you.
I believe that humans are made of stardust, but you, Man of the Universe, you are Supernova.
I love you, infinitely and beyond.
persefona Nov 2015
---
tvoja drugarica slikala je ono mesto
gde sam pojela svoju prvu tufahiju.
tvoja drugarica slikala je ono mesto sa istog onog mesta gde sam ja sedela.

smazala sam i tvoj šlag.
progutala vodu i čežnju da vriskom ispljunem nekakav svtlucavi okean žudnje za ponovnim
prati nas tišina.
gledaš
ja se borim da te ne volim
pa te onda pogledam i davim se
u šlagu
u izvesnosti sebe
u lakoći gledanja u tebe

izmislila sam te. to znam.
sad kad se još uvek borim da te ne volim.
isidora mitri Jan 2019
daleka su duboka mora u nama
o srčane obale udaraju talasi samoće
na hladnim se vetrovima njišemo
suvi su naši pogledi u tami
zimsko nas nebo posmatra
hodamo nemim ulicama noći
u nama ledeni bregovi plove
pričaš mi o snegovima koji su tvoje gradili
pričam ti o brodovima koje su moji potopili

u glasu su nam zarobljeni snovi nedosanjani
u grlu nam se guše reči nedovršene
neostvareni zagrljaji plaču između nas

u kasno svitanje rastaju se naši strahovi
među senkama spava tanani sudar usana
u novom jutru ostaju isti sami svetovi
tvoj
i
moj
december 27th 2018
Lomim eter
teškim slogovima
brišući suze nikad isplakane
rubom tvog  blještavog korzeta
dok se naš gnjev rađa iznova
kao trnovita ruža klizi iz pepela
...
dok ti trgam podsuknje podstavljene lažima,skupljane stoljećima
grizem ti grudi očajom beskučnika,žedan strasti spram života koji
nas neumutno mimoilazi i kao zvijezda repatica proleće bez osvrtanja
...ja udaram u tvoja stegna poput ratnog bubnjara a ti zagrizaš jako i
bez milosti moje rame kao krvnik bez poveza ,sjekutićima prekidaš tanku
liniju koja spaja dva oprećna svijeta,ja svijetlost a ti tama , ja cio svemir a
ti sama...  I dok ioni dobivaju sve moguće predznake, na površini tvoje skliske
kože skuplja se sva energija prvobitnog...trenje prozvodi silu jaču od
bezvrijednih riječi,uzaludnih misli,nepotrebnih stremljenja...
i razlivam se u tvoju nutruinu  poput pastorale u duginim bojama,
razlivam se po praiskononskoj iskri kozmosa a ludi sjaj u kutu oka bljedi
i padam nićice,čekajuči topli cijelov iznad luka mojih obrva...
otapaju se polovi, gore šume i igraju se djeca negdje lovice, potresi se gube
ispod tvojih stopala dok odlaziš nazad u svoj mrak... gavran kljuca
na vrhu vješala..ja tonem nazad u san..prizivajući feniksa
trava je narasla još milimetar,more miriše na proliveni merlot,
u znojnoj ruci držim tvoj poderani grudnjak
zureći u pravilne redove spiralne čipke
nestajem i ja...sa prvim zrakama odnosi me sunce što se rađa
a  mjesec se gubi postajući neželjenim svjedokom...

Prometej sam
donosim vatru
u tvoju postelju
i okrijepu
nadu
da možda jednom
neće umrijeti dan
samo će se izgubiti
u labirintu naših udova
još jedan maleni san...
Necemo da se bavimo jos onim najcrnjim

Nego,
sto ti meni ne bi malo pomogla?

Ipak,
ti novinari, znas ih u dusu, pratis njihove reci u stopu...to je taj krug i  oblast koja te zanima...jednom recju ti si idealna za inspiraciju koja mi treba

Trenutno se bavim ovim (baci prvo pogled tamo pre nego nastavis sa citanjem)
i to je kao gotovo

al mi treba ideja za znak


Volela bih da tvoj prvi dozivljaj bude onako intimniji


Zamisli sad


da se sredisnja rec zameni sa


pticica


"The Pticica Times"


Sta ti se javlja kao simbol vremena ili simbol vremena u vremenu tvom?




mh
...visa sila, sta cu, ali vec sledece nedelje sve moze biti ostvareno.

Meni bi odgovarala sledeca nedelja posle pet, svrati ako zelis.

Znas gde sam? broj sprata je tvoj mesec, a broj stana moj mesec rodjenja.

Nadam se da se vidimo!


mh
Nikada ne kažeš reč koju bi trebalo.
Da te ne bih ocenio, izmičeš mi na hiljadu strana.
Da te ne bih pomešao s mnogima, stojiš odvojeno.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…
nikada ne ideš putem kojim bi trebalo.

Tvoj prohtev veći je od prohteva drugih, zato ćutiš.
Pritvornom ravnodušnošću ne haješ za moje darove.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…
nikada ne uzimaš što bi trebalo.
Stjepan Aug 29
Jutro je svanulo
jaki vjetar mi je
san prekinuo.
Kroz prozor pogledam
more je nemirno i bijesno.
Naša barka se ginga
lijevo - desno.
Valovi od obalu
udaraju silovito.
Nebo su tamosivi
oblaci prekrili
sunce su sakrili.
Visoko gore
pod oblacima
galebovi lete
olujnome vjetru
oni se inate.
Dok čekam poziv tvoj
moja duša osjeća nespokoj
želim ti mirno more
imaš blagoslov moj.
U tom trenu
poziv je na mom telefonu
čujem tvoj dubok glas
govoriš da kući dolaziš
da me puno voliš
i na mene stalno misliš.

Stjepan Orlić
Stjepan Jun 25
GRAD ZALJUBLJENIH
Mjeseče gdje si li se skrio
dolazim k tebi moja bajna vilo.
Buket crvenih ruža
i prsten od zlata tebi donosim
da te moja voljena zaprosim.
Naša su srca dva spojena
za mene si kao stvorena.
Izgledaš draga savršeno
moje plave oči u tebe gledaju zaljubljeno.
Izlazimo van
dolazimo u tvoj omiljeni restoran.
Tamburaši sviraju večeras za nas.
Hajde zaplešimo
veseli i sretni da budemo
kao jedno da postanemo
jedno drugom da poljubce poklonimo.
U grad zaljubljenih si otići poželjela
da tamo naše vjenčanje bude
to bi voljela.
Avionske karte za nas sam kupio
da bi naše snove ostvario.
Sutra putujemo kažem ti
ljubavi volim te tiho šapneš mi.
Stjepan Orlić
Stjepan Jun 26
VJEČNA LJUBAV
Ujutro kad oči otvorim
na tebe draga pomislim.
Otvorim prozore
pogledam na more.
Želio bih da si sada
ovdje pored mene
za tobom moja duša čezne.
Pije se jutarnja kava
tvoj poklon zlatni lančić
stavio sam oko svoga vrata.
Imam jednu želju malu
o tom govore ove riječi
koje u dva stiha stanu
želim tvoju ljubav
samo meni obećanu.
Naše slike nađem
u albumu našem
slike pokazuju sve
da naša ljubav vječna je.
Zvoni telefon u taj tren
poziv je od tebe
čujem tvoj glas
baš je nježan i blag.
Doći ću kod tebe
kažeš i tiho šapneš
čarobne riječi te
ja dragi volim te.
Stjepan Orlić
Stjepan Jul 5
Riječima me opijaš
pogledom me u srce diraš.
Ne znam da li znaš
da se meni sviđaš.
Ljepotom tvojom ja sam očaran
tvoj osmjeh je tako prekrasan.
Pitam se da li je ovo lijepi san
da li nam je sudbina
već zapisana na dlan.
Ljepotom svojom ti me osvajaš
želim samo da meni pripadaš.
Ušla si tiho u život moj
usne moje bi htjele poljubac tvoj.
Ti si zvjezda moja
što na nebu sja
bez tebe ne želim
da se jutrom budim ja.
Priznat ću ti sve
prelijepi anđele
moja duša u tebe
zaljubljena je.

Stjepan Orlić
Stjepan Jul 12
Kad sam s tobom
jedno te molim
zagrli me jako
samo jednom
se voli tako.

Znaš li mila
da ti kažem
od tebe
meni nema
djevojke draže.

Ljubiš me nježno
poljubac je tvoj
na mom vratu
ostavio trag.
Ljubavi pokazuješ
mi koliko sam ti drag.

Ljubimo se noćas
grlimo se
volimo se
zoru skupa dočekamo
zagrljeni se ne razdvajamo.

Naša priča
je kao u bajkama
ljubavni put nam je
posut ružama.

Zaželili smo jednu želju
da ovaj život
provedemo u
ljubavi i veselju.

Stjepan Orlić
Stjepan Jul 6
Proslavimo taj dan
u veselju i radosti
znam da će te
proslava tvog rođendana usrećiti
i na sretne dane života te podsjetiti.

Nek ti život bude
kao vesela pjesma
neka zauvijek za tugu
mjesta nema.

Rođendanska torta
je kakvu si željela
rođendansku svijeću
ugasiti si poželjela.
Oči si zatvorila i
svoju rođendansku
želju si zaželjela.

Sretan ti rođendan
moja ljubavi želim ti
mnogo sreće i radosti.

Čestitke primaš
osmjeh ne skrivaš
ovo je tvoj dan
neka ti bude
sretan i radostan.

Čašom šampanjca
ćemo nazdraviti
tvoje rođendansko slavlje
ćemo proslaviti.

Pjevat ćemo i plesati
cijelu noć ovo slavlje
neće prestati.

Sretan ti rođendan ljubavi.

Stjepan Orlić
Stjepan Jun 26
ZAPLEŠIMO VEČERAS
Na koncertu sviraju ljubavnu pjesmu
večeras zaplešimo draga na ovu muziku nježnu.
Stavljaš mi ruke oko vrata
moje su ruke na tvojim bokovima sada.
Plešimo polako
želim plesati sa tobom baš tako.
Tiho si mi šapnula
ove trenutke si sanjala,čekala.
Poljubac mi poklanjaš
ti samo meni pripadaš.
Tvoj miris je zanosan
tako je opojan.
Ljubavi tako si neodoljiva
ti si kao anđel stvorena.
Cvijet u tvojoj lijepoj kosi
daje divan izgled tvojoj ljepoti.
Sve što smo sanjali
desilo se večeras
između nas osjećaji ljubavi.
Ljubavna pjesma je završila
muzika je utihnula.
Plesati smo nastavili
zagrljeni smo ostali.
Ove večeri smo tako strastveni
voljena jedno za drugoga smo stvoreni.
Stjepan Orlić
Stjepan Jul 14
Sjedimo uz more
jahte morem plove
ploveći razbijaju valove.
Skidaš sa glave maramu svoju
rukom mi nježno prolaziš kroz kosu.
Volim te sve do neba
poljubac tvoj mi treba.
Imamo svoje želje
želimo mnogo ljubavi i sreće.
Imam tebe uz sebe
za mene nema radosti veće.
Barem da vrijeme mladost vrati
moja duša samo sretne dane pamti.
U daljini se čuju ljubavne pjesme
kasni su sati
idemo kući
za počinak je vrijeme.

Stjepan Orlić
Stjepan Sep 17
Cijeli sam svijet prošao
kući sam došao
jedna prekrasna večer
i tebe sam tada upoznao.
U gradu muzika je svirala
s menom si zaplesala.
Tvoj miris tako zanosan
plešem s ljepoticom
osjećajima se prepuštam
ja te draga obožavam.
Poljubac si mi poklonila
za ruku si me držala
uz more si prošetati poželjela.
Šetali smo polako
u bijeloj haljini izgledala si baš slatko
nikada nikog nisam volio tako jako.
Na nebu su zvjezde sjale
mi smo dvoje ljudi koji se vole.
Želje i snove ćemo ostvariti
do neba ćemo se voljeti
zajedno u ljubavi i sreći živjeti.

Stjepan Orlić

— The End —