1

gledao je dugo svoju sen
zakrvavljenim očima
  grlo mu se grčilo

sekiru sa zida da ponese
u šumu
  šta bi drugo

inače često dovodi sebe
u takvu situaciju
  ne zbog nečeg patološkog

ne zbog neke skrivene želje
već zbog šume
  ona je i ovog puta kriva

usne su mu drhtale
šumom odzvanjao njegov dah
  drveće počelo da vrišti

suze cerove kvasile humus
no to ga ovog puta ne pokoleba
  ovog puta otići će mnogo dalje

na sekiru pade zrak
i ona umi njegovo telo
  svojim sjajem


2

mala fide
dim se vije mehovi nadimaju
  čekići biju

znojavi kovači brkove suku
piju vodu metal stenje
  pod serijom teških udaraca

crveni se još nerođena sekira
u agoniji nastajanja
  sijaju se oštri zub i uvo tupo

pa je utom zgrabiše klešta
sve zaneme
  sve sačeka prvi vrisak

susret sa vodom
mala fide
  šta avaj nastade


3

u početku beše raka
i on je plesao oko nje
  poslednji ples

uma atrofičnog
udovi mu leteli sekli etar
  bale kvasila mu lice

očiju zakrvavljenih
ni glasa da pusti
  zmije su stenjale upregnute

niz amove otrov se slivao
raka poče da biva jezero
  drveće spustilo grane

i sve više grdilo mu lice
o boli
  ples je bivao sve sporiji

ptice su sve tiše rikale
iz tame poče da se rađa tama
  grđa i crnja

muve su naokolo zujale
drveće počelo da vrišti
  suze cerove kvasile humus


4

i kako je plakala sekira
naišavši na kamen
  vatrene suze prštale naokolo

kamen se vrteo kamen je jeo
vatrene suze
  i zub oštriji postajaše

svetlost njena poče da izjeda tamu
grđu i crnju
  od one pređašnje

pade zrak na nagrđeno lice
i stade sa plesom
  zmijama skide jaram

umi udove svoje u jezeru
urlik zapara galamu oko njega
  i nastade tišina tišina tišina

kezio se njegov lik
sa mirne površine
  progledao je


5

u početku beše i šuma
prašuma beskrajna
  u umu njegovom atrofičnom

i u njoj on i ona u njemu
podjednako
  plakao on plakala i šuma

jeli jedno drugo
grlo mu se grčilo
  udovi sušili crni dani behu

anđeli su sletali
kljucali mu oči
  koje su bile voda

donosili vatru u prašumu
da sagori um njegov atrofični
  vatra se gasila

donosili i vodu vodu mutnu vodu bistru
belu crvenu zelenu bilo kakvu
  voda se gasila


6

išla je sekira iz ruke u ruku
brzo i sigurno
  kroz vatru kroz vodu

padale glave
padalo drveće
  zub oštriji uvo tuplje držalje crnje

od krvi od zemlje
sekira je kružila
  tog su dana žene crno mleko muzle

ah nesreće
ptice su sve divlje rikale
  muve su zujale

pauci se razmrežaše
između prstiju njegovih
  ključala je lava u grudima šume

kezio se njegov lik
sa mirne površine
  jezera


7

sa rukom stopila se sekira
skameni se dah pogled znoj
  kidao je dronjke od odeće

bale kvasila mu lice
konji su bili nemirni
  anđeoskim hučanjem šuma ga zvala

lišće je padalo sa drveća
magla proždirala etar
  ptice behu odletele

rožnjače mu se zabrazdiše
srce poče da kuca
  sekira urliče

anđeli behu odleteli
samo su muve zujale
  on penio

šuma hučala
jezero ključalo
  tišina


8

na kraju beše svetlost
prasvetlost beskrajna
  u umu njegovom atrofičnom

i u njoj on i ona u njemu
podjednako
  smejao se on smejala se i svetlost

jeli jedno drugo
grlo mu se širilo
  udovi listali crni dani behu prošli

demoni su izranjali
kljucali oči
  koje su bile vatra

donosili gmazove u svetlost
da opogane um atrofični
  gmazovi se sušili

donosili pegaze sa rogom
bele crvrne zelene bilo kakve
  krila im otpadala


9

stajali bi sekira i on stopljeni
u agoniji
  svetlost zaslepi oko njegovo

iz rožnjače kapala je lava
tuga poče da izjeda svetlost
  grđu i crnju od pređašnje

zub tuplji uvo oštrije držalje istrošeno
pade tren na nagrđeno lice
  i poče sa plesom

zmijama jaram na vrat
kezilo se njegovo lice sa dna rake
  progledao je


10

granulo je sunce i nesta svetlosti
zmije su strašno siktale
  upregnute

gledale kako se otrov iz jezera
pretvara u oblak
  oblak zakri sunce

i njegov um atrofični
udovi mu leteli
  pogađali ptice

muve su zujale
očiju zakrvavljenih
  pusti glas planine su se tresle

vetar poče da duva
umrsi mu kosu koža mu se ospe
  iz tabana poče korenje da niče


11

sva se magla upi u njega
on spusti sekiru u raku
  u raku doteče lava

i ne bi više zuba oštrog uva tupog
šume prašume svetlosti prasvetlosti
  jednostavno ne bi

na kraju beše
on
  u agoniji

postojao je

Oči ti nisu ocean
niti boje kestena
Nisu smaragdi
niti skup boja
Tvoje su oči mrak,
misterija zavijena u
noć.
Čak im ni jutarnje sunce
ne podari nijansu
Ipak, svaki put
kad me pogledaš
lice mi ozariš
svjetlošću.

udari me već jednom
zrakom svojim svilenim sunce
ne snalazim se dobro
kao što vidiš
u snovima

Lomim eter
teškim slogovima
brišući suze nikad isplakane
rubom tvog  blještavog korzeta
dok se naš gnjev rađa iznova
kao trnovita ruža klizi iz pepela
...
dok ti trgam podsuknje podstavljene lažima,skupljane stoljećima
grizem ti grudi očajom beskučnika,žedan strasti spram života koji
nas neumutno mimoilazi i kao zvijezda repatica proleće bez osvrtanja
...ja udaram u tvoja stegna poput ratnog bubnjara a ti zagrizaš jako i
bez milosti moje rame kao krvnik bez poveza ,sjekutićima prekidaš tanku
liniju koja spaja dva oprećna svijeta,ja svijetlost a ti tama , ja cio svemir a
ti sama...  I dok ioni dobivaju sve moguće predznake, na površini tvoje skliske
kože skuplja se sva energija prvobitnog...trenje prozvodi silu jaču od
bezvrijednih riječi,uzaludnih misli,nepotrebnih stremljenja...
i razlivam se u tvoju nutruinu  poput pastorale u duginim bojama,
razlivam se po praiskononskoj iskri kozmosa a ludi sjaj u kutu oka bljedi
i padam nićice,čekajuči topli cijelov iznad luka mojih obrva...
otapaju se polovi, gore šume i igraju se djeca negdje lovice, potresi se gube
ispod tvojih stopala dok odlaziš nazad u svoj mrak... gavran kljuca
na vrhu vješala..ja tonem nazad u san..prizivajući feniksa
trava je narasla još milimetar,more miriše na proliveni merlot,
u znojnoj ruci držim tvoj poderani grudnjak
zureći u pravilne redove spiralne čipke
nestajem i ja...sa prvim zrakama odnosi me sunce što se rađa
a  mjesec se gubi postajući neželjenim svjedokom...
—
Prometej sam
donosim vatru
u tvoju postelju
i okrijepu
nadu
da možda jednom
neće umrijeti dan
samo će se izgubiti
u labirintu naših udova
još jedan maleni san...

Pokraj mora nalazi se kuća od kamena
tu sam svoju mladost provea.
U blizini kuće su stabla maslina
tamo te čekam voljena.
Nedaleko kuće je barka malena
s njom ćemo otploviti ti i ja.
Imam i gitaru moja jedina
da sviram za nas ljubljena.
Dok ležiš na provi
plovimo prema skrovitoj uvali
vjetar mi miluje lice
moja lijepa golubice.
Barka sunce more ja i ti
sviram ti pjesmu o ljubavi
tu smo jedno drugom
poljubce poklonili.
Dok se ljubimo i grlimo
zalazak sunca vidimo.
Sve što želimo
da kući ne idemo
i da zoru zagrljeni
skupa dočekamo.

Stjepan Orlić

Napolju kiša pada
misliš li na mene sada.
Želio bih te voljena vidjeti
bez tvoje ljubavi ne mogu disati
bez tebe ne mogu živjeti.

Danas ovako sam
tvojih poljubaca se prisjećam.
Htio bih da ti priznam
noću o tebi snivam.
Nikoga ljubio nisam
blizu tebe biti ja se nadam
jer voljena tvoju ljubav trebam.

Sutra će sunce zasjati
do tvog srca
moja ljubav će me voditi.
Tebe ću najdraža vidjeti
nježno te zagrliti
tiho ti šapnuti
volim te moja jedina ljubavi.

Stjepan Orlić

PROLJEĆE
Večernje šetnje uz more
zaljubljeni parovi vole.
Sunce polako zalazi
zrakama more pomazi.
Zima nam odlazi
proljeće nam dolazi.
Naranče su procvjetale
opojno su zamirisale.
Đirani su procvali
balkone su uljepšali.
Kamelije su procvjetale
na ljubav su podsjetile.
Proljeće svako biće budi
nek živi ljubav
poslušajmo svoja srca
moji dragi ljudi.
Stjepan Orlić

Veče mučno
subota
poziv prvi
ništa ne menja

Muka iznova
s krvlju preliva
težinom svojom
nosim ga

Poziv drugi
odvode ga

Hodnik dug
žuta dominira
svaki broj
nova pitanja

Niko ništa ne zna
tišina odzvanja

Toplota omamljuje
san zaustavljen
jutarnje sunce
predivno zaslepljuje

Niko ništa ne zna
ostaje nam čekanje

*mh, februar 2016

Plavo more
bijeli kamen
mnoge rijeke
visoke planine
velike ravnice
zlatno sunce
sve to krasi nju
zemlju Hrvatsku.

Živim na
zemlji toj
od rođenja
svog jer
Hrvatska je
dom moj.

Kao iz bajke je
zemlja Hrvatska
cijeli svijet to zna
dođi prijatelju
biti će ti tu kao
u lijepom snu.

Želim mojoj Hrvatskoj
reći lijepe riječi dvje
volim te.

Stjepan Orlić

NAJSMISLENIJE UZIVANJE

More, priroda
miris ostrva
dolazak brodova
kafica jutarnja
mala pekara
makovnjaca najbolja
istrazivanje uvala
peskovita podloga
plivanje talasa
putanja poznata
sunce oporavlja
glad poziva
let lastavica
ukus liganja
istorija sireva
usluga pricljiva
zalasci sa koktelima
ribari sa srdelama
deca sa skoljkama
vecernja desavanja
autan pre spavanja
jutro novih secanja.
Hoces li sa mnom?
Pitanje pre polaska
destinacija poznata
sama sam
molim bez perverzija
prijateljska osnova
bice dobra recenzija
u to sam sigurna
20 jun vreme polaska
mozda dan gore-dole
zbog brodova
obavestenja bice istaknuta
Javi!
Ne bih da gnjavim
Samo bih da zelim
i nesto lepo podelim :)


mh Maj 2018

Gleda ona njih
gledaju one nju

Sunce samo zna
sta se potom zbilo

*mh :) (iz prolecne arhive 2011)

Pored nekog,
Negde na moru,
Gde se sunce radja,
Igraces glavnu ulogu.

Jel to?


mh

Nad gradom
sijevaju gromovi
ne brini nakon
toga će da se sunce pojavi.

Počela je da pada kiša
srce ti je dotakla tuga
mene imaš kao najboljeg druga.
Pogledaj kroz prozor
vidjet ćeš na nebu
kako sjaji prekrasna duga.

Moji i tvoji snovi
gradit će između
naša dva srca
cestu ljubavi
s kojom ćemo putovati
dok nas smrt ne rastavi.

Ljubavi koračajmo putem svjetlosti
tuga nam dušu neće dotaknuti.
Ljubimo se kao golubovi
nema veće snage voljena
od naše ljubavi.

Stjepan Orlić

SAMO S TOBOM

Moje lijepe riječi
do tebe dolaze
ljubim te draga u obraze.
Kada vani hladno je
ti si moje sunce
koje moju dušu grije.
U noćima kad je tama
mi smo skupa
ljubimo se usnama
sretni se budimo jutrima.
U trenucima koji su gorki
kada sam s tobom
ti napraviš da su slatki.
Vidim da si sretna
govoriš da je naša ljubav vječna
kažem ti tog trena
ljubavi za mene si tako posebna
volim te moja djevojko srećo jedina.

Stjepan Orlić

SPLITE VOLJENI GRADE
Splite voljeni grade
cijela Hrvatska diše za te.
Sunce more riva barke
Splite ti si grad kao iz bajke.
Marjan je duša Splita
na cijelom svijetu takvog
bajkovitog mjesta nema.
Rimski car Dioklecijan
u Splitu je sretan bio
i palaču je tu sagradio.
Kad o Splitu govoriš
sa Hajdukom i "Jugoplastikom" se ponosiš.
Split Dalmaciju Hrvatsku svim se srcem voli.
Baš je lako reći
sve u nekoliko riječi.
Prolaze dani prolaze godine
ali ljubav prema Splitu ostaje.
Stjepan Orlić

ZBOG ZABAVE
U konobi sam noćas
s prijateljima feštu napravio.
Sve sam novce potrošio
cijelu noć se provodio.
Pjevamo slavonske pjesme
lijepa djevojka je pored mene.
Grle me ruke njene
moje usne je nisu htjele
samo postojiš ti za mene.
Naša ljubav je kao sunce nakon kiše
od tebe draga neme djevojke ljepše.
Kad je zora svanula
muzika je utihnula.
Prijatelji moji moram poći
do naše kuće draga doći.
Priznat ću ti mila sve
sada kasno je za kajanje
nemam pravo na laganje
sve je bilo zbog zabave.
Kažeš mi opraštam ti sve
naša ljubav prevelika je.
Moja jedina ljubavi
mi se volimo kao golubovi.
Neka nas dobri anđeli
kroz život budu pratili.
Opraštam ti sve.
Stjepan Orlić

Jutro je svanulo
jaki vjetar mi je
san prekinuo.
Kroz prozor pogledam
more je nemirno i bijesno.
Naša barka se ginga
lijevo - desno.
Valovi od obalu
udaraju silovito.
Nebo su tamosivi
oblaci prekrili
sunce su sakrili.
Visoko gore
pod oblacima
galebovi lete
olujnome vjetru
oni se inate.
Dok čekam poziv tvoj
moja duša osjeća nespokoj
želim ti mirno more
imaš blagoslov moj.
U tom trenu
poziv je na mom telefonu
čujem tvoj dubok glas
govoriš da kući dolaziš
da me puno voliš
i na mene stalno misliš.

Stjepan Orlić

PROLJETNA KIŠA
Proljetno jutro,
tamnosivi oblaci
nadvili se nad gradom.
Kiša pada
tišina na trenutak nasta.
Loše vrijeme neće tako brzo prestati
počelo je grmiti i sijevati.
More se ne može vidjeti
magla je iznenada nastala
i more je odjednom sakrila.
Vjetar puše
na trenutke jako.
Nosi kišne kapi
na prozore olako
ali samo nakratko.
Kiša pada sve veća
ovo vrijeme na
jesenjski dan podsjeća.
Ljepšem vremenu
popodne ćemo se nadati
i da će sunce grad napokon obasjati.
Stjepan Orlić

LJETO
Sunce sije, hlad se traži
došli su nam ljetni dani.
Cvrčci cvrče u te dane
zbog vrućine vrlo jake.
Došli turisti iz daleka
da uživaju u moru,suncu
i neodoljivim čarima ljeta.
Navečer trogirskom rivom šetaju ljudi
razna jela u restoranima se nudi.
Privezane uz rivu stoje jahte
svaka izgleda kao iz bajke.
Muzika svira do kasno u noć,
nitko ne želi na spavanje poć.
Stjepan Orlić

Ujutro se pokraj
tebe budim.
Doručak ti u krevet donosim
i crvenu ružu poklonim.
Želim da ti priznam
što prema tebi osjećam.
Tvoja mi ljubav treba
volim te sve do neba.
Strastveno se ljubimo
nježne riječi jedno drugom
šapućemo.
Kao anđel izgledaš
srce moje osvajaš.
Ti si sunce moje jedino
ljubiti tebe to je predivno.
Kad sam s tobom
srce mi kuca snažno
sretni smo volimo se
to nam je važno.
Ti si moje svjetlo
što u mraku sja
bez tebe ljubavi
nemogu da živim ja.

Stjepan Orlić

Ležimo pokraj borova
sunce more obasjava.
Vruć je ljetni dan
za kupanje idealan.
Mali vjetrić puše
grane borova njišu se.
U bijelom kostimu
izgledaš baš slatko.
Ulazimo u more
plivamo polako.
Dok maleni valovi
polagano nose nas
plivamo prema obali
izlazimo iz mora u taj čas.
Ruku mi pružaš
u oči me pogledaš
osmijeh mi poklanjaš
draga moja ja te obožavam.
Dok sjedimo u hladu borova
za nas na gitari zasviram
i ljubavnu pjesmu otpjevam.
Pjesma ti je dotakla srce
poljubiš me u lice
tiho mi šapneš
ti si mojoj duši sunce.

Stjepan Orlić

Kad si došla ti
uspjela si mi dah oduzeti
osmjeh si mi poklonila
ti izgledaš kao bajna vila.

Ljubio bi tvoje
lijepo bijelo lice
moja bijela golubice.
Tvojoj ljepoti znaj
i sunce gubi svoj sjaj.

Kad sam te ugledao
uljepšala si mi dan
ti si jedan anđel tako divan.

Ovi moji stihovi vjerujem
da će tvoju dušu dotaknuti
našu požudu još više rasplamsati.

Nek ti ova pjesma kaže sve
da u mom i tvom
srcu ljubav stanuje
moja bijela golubice.

Stjepan Orlić

Ti si moja želja
donosiš mom srcu
mnogo veselja.
U tebe vjerujem
srce ti svoje darujem.

Biti ću sve
što želiš ti
samo tebe
ljubavi želim voljeti.
Kada te gledam ja
meni sunce sja
moja najdraža.

Nježno te milujem
volim te na uho
ti šapućem.

Ja tebe noću sanjam
dušu ti svoju poklanjam.

Priznat ću ti sve
moja lijepa golubice
moje duša s tobom sretna je.

Ja tebi pripadam
samo tebe obožavam.

Neka ovaj san nema kraja
naša ljubav nek nas zauvijek spaja.

Stjepan Orlić

Sunce nas obasjava
proljetna idila vlada.
Mirisi poljskoga cvijeća
baš na ljubav podsjeća.
Pod ovim plavim nebom
ja i ti hodamo livadom
poljubac poklanjamo jedno drugom.
Darujem ti crveni mak
poklanjaš mi smješak
kažeš mi da sam ti baš sladak.
Donesem ti maslačak
otpušeš mu cvjetove.
Zatvoriš oči
i zaželiš želju
ovu nedjelju
da naš život provedemo
u sreći i veselju.

Stjepan Orlić