Submit your work, meet writers and drop the ads. Become a member
...Ali zato kad je kao sad puno planeta u zemlji, ne treba nam ni psiholog ni rod ni pomoz bog – sve se vidi sve se zna ko se češe o moju tarabu, ko hoće nešto što mu ne pripada, kome je gde mesto i kako bi zapravo bilo najzdravije, idealno da sebe postavimo i u prostoru i u svetu sa ljudima. Bik je grlo i glas, pa sa Merkurom i Suncem ovde i glas je hrabriji nego inače da sve to jasno i kažemo (makar uz vibrato). Šta može a šta ne može. Šta hoću a šta neću. Na šta pristajem, a na šta ne pristajem – gotovo kao revidiranje nekih ugovora koje imamo sa sobom i sa drugima. Jer ta pitanja koja postavljamo drugima, zaprao postavljamo sebi samima. Na šta sam pristao i da li je to za mene dobro. Da li treba nešto da se menja. Stvari se najzrelije menjaju zapravo samo kada imamo podršku zemlje jer tu kad se ruši, sve je kao na gradilištu: prethodno se ogradi, zatvori se ulica, stave znaci upozorenja, svi čekaju da radovi budu završeni pa da može saobraćaj da teče dalje. Tu je jasno sve. Tada se ruši i menja da traje. Nije iz hira ni entuzijazma, neke optimistične emocije ili zaljubljenosti. Nego prosto, prirodno je da svak zna šta mu je ok a šta nije… ponekad
Stjepan Jul 7
Šetamo rivom
pričaš mi o svojim željama
o našoj sreći
o svojim snovima.

Iskreno te volim
to već svatko zna
tebe samo želim
moja duša tebi pripada.

Stavim svoju ruku
preko tvog ramena
želim te pored sebe
ti si moja voljena
srećo moja jedina.

Poljubimo se pokraj mora
kažeš mi dragi
ja sam samo tvoja.
Ljubimo se nježno
dok na nebu mjesec sja.
Strast prema tebi osjećam
svu svoju ljubav želim
noćas da tebi dam.

Naš svaki trenutak
je tako poseban
večeras je svaki
naš poljubac čaroban.

Pogledajmo na nebu
zvjezde što sjaje
neka naša ljubav
vječno traje.

Stjepan Orlić

— The End —