onda kada mislim o lepim a propalim secanjima,
kada ponekad sebi to dozvolim
najstrasnije se kaznim.
kidam i ljustim sebe razlozima
dopustam samo jednoznacnost.

onda kada mislim o njihovoj liniji
isprekidam je
tako su mi prazni
tako nedostizni
njihova linija obecanja, strahova, velikih saka i praznih stomaka
uzasava me.

onda pomislim  kod onih drugih mora da je bolje, toplije i neznije
mozda tamo more postoji

stene

istina


onda, opet setim se plavog vrtloga
onda, opet kaznim se

NEDOSTAJEŠ MI LJUBAVI
Na nebu mjesec sja
plavo more obasjava.
Svi su zaspali
pokraj mene nisi ti.
Sve što bih htio
da budeš noćas
uz mene moja bajna vilo.
Želio bih da se noćas
usne naše spoje
mjesec,zvijezde i nas dvoje.
Volio bih da me
grle tvoje ruke
da zauvijek pamtimo
naše romantične trenutke.
Nedostaješ mi mnogo ljubavi
samo s tobom želim život dijeliti.
Pišem ti ljubavno pismo
dugo se draga vidjeli nismo.
U pismu ti piše sve
moja jedina ljubavi
volim te.
Stjepan Orlić

Plavo more
bijeli kamen
mnoge rijeke
visoke planine
velike ravnice
zlatno sunce
sve to krasi nju
zemlju Hrvatsku.

Živim na
zemlji toj
od rođenja
svog jer
Hrvatska je
dom moj.

Kao iz bajke je
zemlja Hrvatska
cijeli svijet to zna
dođi prijatelju
biti će ti tu kao
u lijepom snu.

Želim mojoj Hrvatskoj
reći lijepe riječi dvje
volim te.

Stjepan Orlić