Miris ukoričenih stranica:
Poznat prizor raširenih ruku.
Ona sjedi.
Mirna. Pogleda uperena u neke daleke svjetove.
Gdje li je sada - tek siluete odaju
(Uživa li istinski?)
Krivulja u kutu usana,
odsjaj sunca u lutajućim očima.
More! Njemu putuje, znam.
Ona sretna je - sluti dom.
U njenim očima ustaju valovi,
morske mijene igraju u pogledu:
plima i oseka izmjenjuju se
na pučini njezinih snova.
Vječno sniva o modroj svakodnevici,
o slanim jutrima i čarobno crvenim zalascima.
Iz sna budi je vlak na trećem peronu.
Uz dubok udah spoznaje da ovuda
galebovi ne lijeću, vode slane nisu niti
srce na mjestu počiva.
(Što sve uzdah neće skriti)
No krivulja ne jenjava.
Snovi tek su vremenom udaljeni!
A čitav svijet pogled je daleko.
Ona lijepa je dok prebire po slovima
radošću djeteta koje putuje.
Bože, koliko života u jednom kupeu!

Snijeg je počeo padati
otići van počeli smo se spremati
na snijegu se zabavljati.
Pahuljice na nas padaju
pokraj nas se djeca igraju.
Na rukama si rukavice imala
u ruke si malo snijega skupila
grudicu snijega si napravila
mene si grudicom pogodila.
Polako si mi prišla
nježno si se nasmijala
sa svojim mekanim usnama
u lice si me poljubila.
Djeca su nas pogledala
slatko se nasmiješila.
Snijeg je prekrio prozore auta
na prozor prstima si veliko srce napravila
u kojem si napisala.
Sve što sam sanjala
ljubav sam željela
snove sam ostvarila
sretnu familiju sam dobila.
U ovoj zimskoj idili
svi smo sretni bili
u snagu ljubavi
snažno smo vjerovali.

Stjepan Orlić

Lomim eter
teškim slogovima
brišući suze nikad isplakane
rubom tvog  blještavog korzeta
dok se naš gnjev rađa iznova
kao trnovita ruža klizi iz pepela
...
dok ti trgam podsuknje podstavljene lažima,skupljane stoljećima
grizem ti grudi očajom beskučnika,žedan strasti spram života koji
nas neumutno mimoilazi i kao zvijezda repatica proleće bez osvrtanja
...ja udaram u tvoja stegna poput ratnog bubnjara a ti zagrizaš jako i
bez milosti moje rame kao krvnik bez poveza ,sjekutićima prekidaš tanku
liniju koja spaja dva oprećna svijeta,ja svijetlost a ti tama , ja cio svemir a
ti sama...  I dok ioni dobivaju sve moguće predznake, na površini tvoje skliske
kože skuplja se sva energija prvobitnog...trenje prozvodi silu jaču od
bezvrijednih riječi,uzaludnih misli,nepotrebnih stremljenja...
i razlivam se u tvoju nutruinu  poput pastorale u duginim bojama,
razlivam se po praiskononskoj iskri kozmosa a ludi sjaj u kutu oka bljedi
i padam nićice,čekajuči topli cijelov iznad luka mojih obrva...
otapaju se polovi, gore šume i igraju se djeca negdje lovice, potresi se gube
ispod tvojih stopala dok odlaziš nazad u svoj mrak... gavran kljuca
na vrhu vješala..ja tonem nazad u san..prizivajući feniksa
trava je narasla još milimetar,more miriše na proliveni merlot,
u znojnoj ruci držim tvoj poderani grudnjak
zureći u pravilne redove spiralne čipke
nestajem i ja...sa prvim zrakama odnosi me sunce što se rađa
a  mjesec se gubi postajući neželjenim svjedokom...
—
Prometej sam
donosim vatru
u tvoju postelju
i okrijepu
nadu
da možda jednom
neće umrijeti dan
samo će se izgubiti
u labirintu naših udova
još jedan maleni san...

Plavo more
svitanje zore
miluju me
ruke tvoje.

Zvona sa
katedrale svetog Lovre
zvone glasno
mi se ljubimo strasno.

Još nikad nisam
volio nekog tako
izgledaš draga
prekrasno baš slatko.

Ljubim tvoje usne
polako nježno
prolaziš mi rukom
kroz kosu polagano.

Cvrčci pjevaju
svoju pjesmu
ti zanosno mirišeš
po francuskom parfemu.
Na pijesku ******>ostavili trag
tvoji poljubci
na mom vratu
pokazuju koliko
sam ti drag.

U daljini se
muzika čuje
zagrljeni smo
nas dvoje.

U blizina nas
se djeca igraju
jutro je došlo kraju
idemo ljubavi
na jutarnju kavu.

Stjepan Orlić